Priča o dami koja trčeći ne može zaustaviti godine, ali niti one nju

Interview Sandra Juhaz – KCIPT Samobor

Kao što smo i obećali, čekali smo našu Sandru da se vrati iz Francuske, da se malo aklimatizira na hrvatske prilike, nakon što je boravila protekli tjedan iznad 2000 metara nadmorske visine i osvojila, kako kaže, svoj Olimp!

Naša sugovornica je odgovorila na nekoliko jednostavnih pitanja o sebi, o tome kako i što raditi da istrčiš: dva puta po 100 milja Istre, dva puta Fruškogorski ultra maraton (134 km), Jahorinu Ultra Trail, Vipavu, nekoliko puta ukupna pobjednica Samoborske zimske trail lige, pa opet Istra 100 kilometara…i na kraju, prošli vikend Ultra Trail du Mont Blanc! Uživajte u priči naše najbolje klupske ultramaratonke, nakon što smo je mukotrpnim pregovorima i tajnim iznosom za odštetu prošle godine, oteli iz rasadnika koji stvara AK Sljeme.

Draga Sandra, molim te da nam se predstaviš, tko je zapravo Sandra Juhaz?

Obična žena i majka.

Kada si počela trčati, da li ti je to prva ljubav ili je neki drugi sport postojao prije toga za tebe?

Trčati sam počela prije sedam godina. Na jednom planinarskom izletu upoznala sam neku ekipu koja je išla na trekinge i oni su me videći kako grabim po brdima nagovorili da dođem na neku utrku i da probam kako će mi ići. I eto me tu di sam sad. 

Inače se nisam bavila nikakvim sportom posebno, al’ sam uvijek bila aktivna, planinarila sam vozila bic, igrala odbojku….

Pamtiš li svoju prvu utrku?

Moja prva utrka bio je Mosor grebbening i tu sam shvatila da mi se sviđa trčkaranje po brdu, ali trebalo je znati orijentirati se, što meni baš i nije išlo, upisala sam se u orjentacijsku školu i kao završila, ali sam shvatila da bih mogla puno brže trčati bez gledanja u kartu i tako sam se prebacila samo na trailove.

Kada si shvatila da nećeš trčati normalne utrke? Jer iza sebe imaš… koliko utrka preko 100 kilometara?

Prvo sam počela s malim utrkama onda kad bih završila shvatila sam da bih mogla još trčati pa sam se prebacila na veće pa veće i tako stigla do ultri. Iza sebe imam dva završetka punih 100 milja Istre, imam dva Fruškogorska ultra extremna maratona od 134 km, imam Jahorinu Ultra Trail; Vipavu, Istru 100 km, a one manje ne mogu ni popamtiti sve, ali svakako izdvajam Eko trail i sad Žumberak ultra trail na domaćem terenu.

Koliko treninga radiš tjedno? Planski? Sa nekim trenerom ili po vlastitom osjećaju?

Tjedno radim dva ili tri treninga na Jarunu, u početku kad sam počela trčati su bili planski, a kad sam shvatila da me zanima samo trail trčanje malo sam tu počela zabušavati pa onda po vlastitom nahođenju. Vikendom obavezno idem u brdo odrađivat dužine.

Kako uklapaš svoje redovne obveze sa trčanjem dugih ruta za koje treba puno vremena? Što radiš u “normalnom” životu?

S obzirom na posao koji radim (vatrogaskinja ukazalištu), radim u smjenama, imam dovoljno slobodnog vremena da odradim sve te treninge, a da moje obaveze kao majke i žene ne budu zapostavljene. Moji ukućani imaju razumijevanja za moje ludosti.

Uglavnom trčiš trailove, off road, van civilizacije, koja ti je najduža ruta na cesti? Kada?

Cesta mi nije baš legla ali sam na nagovor svoje ekipe dva puta istrčala Ultra maraton Zagreb Čazma 63 km.

Kada si istrčala prvu ultru? Off road?

Prva ultra bila mi je na Krku, mislim da je bilo 80 km, 2015.

Kada si shvatila da bi mogla napraviti nešto spektakularno kao što je završavanje UTMB-a? Usporedba sa 100 milja Istre, koje si nekoliko puta završila?

Nakon svih tih kraćih ultri došao je red i na stomajlerice. U početku je i meni bilo nezamislivo da bih to mogla istrčati, ali reko’ idem probat’ i to pa ćemo vidjeti, i opet se rodila ljubav. A onda su doprle priče o UTMBu i crvić se uvukao, mogla bih i to probat’. Ekipa se prijavljivala pa naravno i ja. Kako se stalno ide po utrkama mogu reć’ da sam već imala treninge iza sebe samo ih je trebalo još dodatno pojačati u čemu je svojim savjetima pomogao Goran Lesjak kao trener u mom sadašnjem klubu KCIPT Samobor. Bilo je važno samo u svim tim pripremama ne ozljedit se, a moja teorija oko svih tih treninga bila je ne ubijati se i sve odrađivati s nekom mjerom, jer ipak sam ja žena u godinama i nema potrebe da se preforsiram, jer na UTMB sam išla da završim utrku.

Kako se čuvaš od iscrpljenosti i ozljeda na tolikoj kilometraži? Ishrana? Odmor? Oporavak?

Nemam poseban režim prehrane, jedem ono što volim, a i količinski dovoljno, jer ne brinem o višku kila. Odmaram na poslu, jer nije zahtjevan i redovito idem na masaže i u saunu.

Sportski uzori?

Cijenim sve sportaše, jer znam koliki napor je potreban da bi se nešto ostvarilo, al’ neki poseban uzor nemam.

Omiljeni brand tenisica?

Nemam omiljeni brend tenisica, trčim u onima u kojima mi je udobno pa tako u mojoj kolekciji imam i Adidas terrex, La sportiva, New balance, Salomon i Saucony.

Koliko su trajale pripreme za UTMB s obzirom da ITRA bodove treba skupiti u dvije prethodne godine? Gdje si ti skupila potrebnih 15 bodova? Na koje tri utrke?

Pripreme za UTMB trajale su, ‘ajmo reć’ godinu dana, iako sam stalno u treningu i po utrkama. Bodove sam skupila na Istri, Fruškoj Gori i na Jahorini.

O čemu si razmišljala tih 40ak sati na UTMB-u? Tko ti je pomagao da uspiješ?

Za UTMB sam rekla da su moje olimpijske igre, ono, vrhunac ‘ajmo reć’ neke moje trkačke karijere, jer ne znam da li ću ići na još koju stomajlericu. Nekako mislim da treba smanjiti kilometražu da bi se sačuvalo za starost (al’ nikad se ne zna). Doživjeti to tamo je bilo nešto posebno, taj start, te ljude koji te pozdravljaju i navijaju kroz cijelu utrku. Utrka je bila teška, ali ni u jednom trenutku nisam pomislila da odustanem, jer sam uvijek imala u glavi one ljude koji su me uvjerili da ja to mogu, a posebno one koji su svojim donacijama pomogli da ostvarim taj svoj san. Svima njima kao i svom klubu od srca zahvaljujem na tome.

Tko su “Mogu dugo”?

A svega toga ne bi bilo da nisam upoznala divne ljude s kojima sam počela trenirati i s kojima se taj san ostvario, a to su moji Mogu dugo team i naša support ekipa. Mogu dugo team je nastao iz zajedničke ljubavi nas nekolicine koji volimo ultra trčanje, a povezali smo se radi zajedničkog treniranja, odlazaka na utrke i druženja nakon istih. Zoran Kurdija Boss, Zoran Koščak Kizo, Mile Mioković, Gordan Zelenika, Damir Ćurić, Stanislav Bergant i Nada Bilobrk. Imamo i svoj support tim bez kojih bi sve ovo bilo puno teže ostvarivo. A suport tim su Snježa, Rino, Seka, Marija i Grahorova ekipa.

Za kraj, poruka za one koji žele postati Sandra Juhaz kada narastu?

Poruka za sve: čuvajte se, pazite se, radite sve umjereno, snovi su ostvarivi!

Tvoje misli, neki moto, završna riječ?

Moj moto : ne mogu zaustavit godine, al’ ne mogu ni one mene!

Razgovor vodio Željko Oreški, 4. rujna 2019. Korištene fotografije iz privatne zbirke Sandre Juhaz (FaceBook) te arhive SZTL-a.