Vučko i Velebit

Što reći? Odakle početi? Svakako demantiranjem naslova… Nije Vučko, taj simpatični lik iz osamdesetih, bio na Velebitu, barem nije poznato. Ima on rođaka sigurno negdje po bespućima te veličanstvene planine, no nećemo o njima ovoga puta. Samo se dogodilo da organizatori naprave dva velika i masovna trkačka zbivanja, iz kategorije traila, u isti vikend, u isti dan. Dakle, proteklog vikenda održalo se 6. kolo Continental Treking lige na uvijek mističnom i okrutnom Velebitu, pod nazivom Naturel Velebit Ultra Trail 2019 , kao i utrka Vučko trail 2019. u organizaciji PD Željezničar iz BiH. ‘Ajmo pomalo o svakome, najviše rječima samih sudionika.

Naturel Velebit Ultra Trail 2019

17. izdanje ove kultne utrke pohodilo je ukupno 407 sudionika raspoređenih u 5 različitih kategorija.

  • 50 milja/80 km, 3750 m uspona i 4650 m silaska – 46 sudionika,
  • Marathon, 42 km, 2200 m uspona – 55 sudionika,
  • Challenger, 28 km, 1300 m uspona – 90 sudionika,
  • Active, 16 km, 800 m uspona – 157 sudionika,
  • Light, 7 km, 350 m uspona – 59 sudionika.

Naše članice i članovi su nastupili u nekoliko kategorija. Mirjana Mandić i Sandra Gerber na 14 km, zatim Iva Venne, Milan Komljenović, Dejan Popek i Zvonko Maduna na 28 km. Na maratonskoj udaljenosti su se okušali Branko Kolarek, Vedran Šer i Velimir Noršić. Na kraljevskoj Ultra pedesetmiljašici svoju snagu sa Velebitom je odmjerio naš Vitez Krešimir Mandić. Svi su završili svoje utrke!

Sandra (fotka lijevo) svoju dionicu od 14 km odradila je za 3:13:18 i zauzela 36. mjesto, dok je Mirjana to učinila za 4:37:44 sa 54. mjestom u poretku dama na 14 kilometara.

Iva je uspjela doći do odličnog 8. mjesta na utrci na 28 kilometara, Challengeru, sa vremenom 4:36:41. Evo što je sama Iva rekla kada sam je zamolio za nekoliko riječi: ” Toliko sam pod dojmom te Planine da jednostavno nemam riječi. Nije da nemam vremena, ili volje pisati…ali još sam u mislima tamo. Kao što rekoh, prvi puta sam trčala Velebit, ljubav je to na prvu

❤

I vraćat ću se dok me zdravlje bude služilo, sa strahopoštovanjem, ali hrabro.” Bravo Iva!

Valjda vam je poznato tko je najbrži starter među svim sudionicima Challenger utrka ove lige? I najbrži slikar među trkačima ili najbrži svjetski slikar, jer da ima brži, zasigurno bi se javio i okušao sa Milanom, ali nema takvog kao što je naš Gazda, naš Princ od Tuščaka. Kasnije ću o razlozima stavljanja Milanove umjetničke slike na naslovnicu ovog napisa, no naš Milan je bio 30. muško grlo, kao što sam kaže, sa rezultatom 4:31:57.

Kao što se i vidi iz ove fotografije, Dejan se sve više trudi, čak i trenira ponešto, tako da je već jako dobar na startovima, no još uvijek mora konzumirati dosta voćnih destilata da bi stigao Gazdu. Dejan je ovoga puta zauzeo 49. mjesto sa vremenom 5:05:25. Od naših predstavnika na ovoj dužini u cilj je ušao i Zvone, naš popularni slavuj, koji trči sve više i duže i sprema se za svoj cestovni maraton na jesen, ako me informacije ne varaju. Zvone je stigao za 5:31:30 i time zauzeo 56. mjesto kod muškića.

Na maratonskoj dužini smo imali tri hrabra predstavnika, koji su zauzeli odlična mjesta i postili fantastične rezultate. Velimir Tenoršić je zauzeo odlično 7. mjesto sa vremenom 7:20:48, Vedran je bio 9. sa 7:32:12, dok je Brane z Bregane zauzeo 25. mjesto sa 8:25:54. To su sve vrhunski rezultati ako uzmemo u obzir da je osim kraljevskih 42 kilometra trebalo popeti i sići još 2200 metara.

I što reći za kraj prestavljanja rezultata sa Velebita? Krešo, opet si pomaknuo granice! 80 kilometara, većinom u velebitskoj noći, eventualno obasjano mjesečinom, jer start je bio u 22:00 sata. Vrhunski! Krešo je stigao u cilj za 22:45:07, kao 21. muškarac. Neću ništa prepričavati, jer to nema smisla, nego evo što je Krešo sam napisao o svojoj pustolovini (tekst je poduži, no prenosim ga u cijelosti):

“Prošlu subotu sam ipak uspio završiti ultra trail utrku Velebit 50 milja. Mnogi moji prijatelji čudili su se što sam odlučio ići na 50M Velebita jer sam ove godine jako puno toga istrčao, što kroz treninge, što kroz utrke, i izgledalo je da je to previše, a zapravo, upravo je to potrebno za pripremu jednog takvog pothvata kao što je Velebit.

Potrebno je umoran trenirati. Ulaziti iz umora u umor i oporavljati se. Najmanje sam trenirao prehranu u takvim uvjetima što se ovaj put pokazalo ključnim. To mi je definitivno do sada bila najteža utrka tj. aktivnost koju sam ikad odradio. Pripremajući se za utrku čudio sam se zašto dobro pripremljenim trkačima treba 8 – 9 sati za prvi dio staze od Baških Oštarija do Rujna kad prema visinskom profilu staza ne izgleda tako strašno. Kakve li greške. Visinski profil je važan, ali ne i najvažniji. Teren tj. kamenjar, u svim svojim mogućim oblicima, po kojem, kao trčimo, naviše otežava kretanje, a ni vegetacija nas ne mazi, već grubo šiba i grebe na svakom koraku, tako da je i meni do tranzicije na Rujnu trebalo skoro 8 i pol sati po tom tehnički teškom terenu. Od starta sam krenuo laganije, zajedno s Marko Špeharom. Držali smo se više-manje zajedno kroz noć. Navigirali smo kroz kamenjar i zajedno tražili bilo koji motivirajući detalj na stazi za nastavak dalje. Teško je bilo pronaći išta dobro. Nekoliko puta smo komentirali da jel’ može gore? Može, može, i to uvijek, ali nismo se dali. Išli smo skupa do Stapa gdje sam malo ubrzao jer je teren to dopuštao. Imao sam dojam da je Marku puknuo film i da je blizu odustajanja pa da je zbog toga usporio. U prvom dijelu utrke sam imao plan konzumirati što je više moguće krute hrane jer će kasnije to biti teško. Nisam baš ispunio plan i to sam mislio nadoknaditi na tranziciji. Medjutim, na Rujnu, nakon 35km nisam baš mogao puno jesti. Znao sam da će me to kasnije koštati, ali što ću, kad ne mogu. Čak sam se zadržao i duže od plana, sat vremena, nadajući se da ću moći pojesti sve što sam isplanirao. Presvlačim se, tovarim hranu, gelove, čokoladice i vodu u ruksak i krećem dalje. U medjuvremenu prijatelj Marko je isto došao i ipak odlučio nastaviti utrku. Odlazi prije od mene s Rujna, a sustižem ga na usponu grebena Struga. Tu sam išao dosta jako jer sam htio što više iskorisiti oblačno vrijeme i stići do Marasovca i Vaganskog vrha bez sunca. Prije dvije godine sam tu istu stazu išao po suncu na 36 stupnjeva i znam što Sunce na tom potezu znači. Neposredno prije Marasovca i ključnog bunara s vodom susrećem trkača (Niko Aužina) koji sjedi pored staze i pita me da nastavi samnom u društvu jer on razmišlja o odustajanju i povratku na Rujno. Nastavljamo zajedno. Uspijevam Niku potpuno oporaviti iz agonije u koju je upao i idemo dosta brzo prema Vaganskom jer želimo što više iskoristiti oblačno i vjetrovito vrijeme.

Prolazimo Vaganski vrh i tu sada već susrećemo vodeće trkače iz suprotnog smjera na stazi 42km koja je startala iz Starigrada. Puno je tu poznatih. Jedni druge motiviramo, idemo dalje prema Čičinoj dolini. Negdje na 50km počinjem osjećati prvu ozbiljniju slabost. Uzimam jedan Snickers. Dosta teško to jedem, ali uspijevam pojesti 2/3 čokoladice, a tada mi postaje mučno u želucu. Ne svidja mi se taj osjećaj, ali što ću, idemo dalje. Konačno dolazimo na kontrolu Čičina dolina. Krećemo prema Svetom brdu. Tu uzimam mljeveni paradajz iz bočice za pojasom – novo otkriće za okrepu. To me diže iz mrtvih. Oblaci se razilaze i Sunce šiba punom snagom, a mi krenuli brutalnim usponom na Sveto brdo. Znoj curi na sve strane. Jedva dolazimo na vrh, totalno ubijeni, ne znajući što nas sve tek čeka nizbrdo. Uzimam tzv. ultra distance gel sa svim onim potrebnim (bcaa i sl.), pijem vodu i odmah nakon toga i tablete soli. Spustamo se na Dušice. Idemo dosta sporo jer je jako strmo, a staza je mješavina sipara, trave, zemlje i krupnog pomičnog kamenja. Za divno čudo, putem se potpuno oporavljam. Prolazimo kontrolu Dušice gdje nam objašnjavaju da moramo pripaziti prilikom spusta Libinjem na Ivanjsku Lokvu jer su kamene ploče pomične i da bolje to što sporije prodjemo. Moram priznati da nam ništa nije bilo jasno. Ubrzo smo shvatili da smo se morali spustiti 400m nizbrdo po pomičnim kamenim pločama obraslim gustom travom i dračom. Tu staze nema iako postoje oznake. Katastrofa. Nema nikakve razlike ići po oznakama ili ići direktno vertikalno nasumično prema dolje.

Prolazimo Lokvu, a u utrci otkucava 16. sat. Dolazimo do prve vode, izvora Sv. Ivan, nešto poviše početkom ponovnog uspona prema Vlaškom gradu, nakon više od 5 sati hoda po vrhovima. Tu uzimamo vodu i još jedan gel jer se ponovo treba popeti cca 450m. Pere nas kratkotrajan pljusak koji stvori dodatnu vlagu jer na kamenu isparava. Sporo nam ide, ali konačno dolazimo do skloništa Vlaški grad. Sljedeća točka je vrlo blizu – Ivine vodice poznate po bunaru s najboljom vodom na Velebitu. Putem prema Ivinim Vodicama ponovo počinjem osjećati opću slabost. Uzimam opet ultra gel i vodu. Ne paše mi baš taj gel. Uzimam i sol i vodu. Mučno mi je, sjedam na nekoj nizbrdici i, hop, povratim u dva navrata sve to što sam maloprije uzeo. To mi je bila potpuno nova situacija. Želudac više ne prima ništa. Ostajem tako sjediti 15 – 20 minuta i uopće nemam ideju kako krenuti dalje. Obilazi nas 5 – 6 trkača. Medju nijma jedan komentira da mu je ovo danas teže nego 100 milja Istre ove godine. Ništ’, ustajem i nekako se dovlačim do Ivinih vodica gdje susrećem ekipicu iz organizacije utrke. Raspituju se kako sam, što sam i kad jeo i tak’. Nešto bih trebao pojesti, a ništa mi ne paše i sve mi se gadi. Odjednom se sjetim da imam za pojasom u jednoj bočici iscijedjeni sok limuna. To sam popio i jako mi je pasalo. Taj limun me spasio. Očito je želudac od svih tih gelova i sladežine bio pun kiseline pa ga je limun smirio.

U medjuvremenu na Ivine vodice pristižu još neki trkači, a medju njima i Marko Špehar s kojim sam krenuo utrku. Razmatramo kakve su mi opcije? Koliko ću se još odmarati? Da li odustati i prenoćiti? Nakon još nekih 10 – 15 minuta želudac mi se skroz smiruje pa popijem Red Bull koji sam i planirao popiti pred kraj. To mi je odgovaralo. Odlučio sam krenuti dalje prema Pl. domu Paklenica zajedno s Markom i Nikom za kojima sam išao. Oni su me neko vrijeme pričekivali dok se nisu uvjerili da sam skroz OK. Dolazim u dom, naručujem pivo koje me do kraja izliječi. Nastavljam, uglavnom trčeći, zadnjih 9km do Starigrada. Ulazim u cilj trčeći nakon 22 sata i 45 minuta na stazi uz punih 5 sati stajanja. Uspio sam regularno završiti utrku kao 25. od 46 koliko nas je startalo. 

Zadovoljan sam što sam uopće završio utrku, s obzirom na izvanredne okolnosti sa želucem. Ovom utrkom sam stekao jedno novo iskustvo u ultra trailu trčanju, pogotovo o svom vlastitom metabolizmu, potrebama za energijom, probavom i sistemima oporavka. Uspio sam se tri puta potpuno oporaviti od jake iscrpljenosti, i to u uvjetima kada želudac baš nije htio suradjivati. Sada znam da još češće moram konzumirati hranu bez obzira na sve i bez ikakvog izgovora jer u protivnom slijede problemi. Shvatio sam da mi je ruksak Salomon SLAB Adv. Skin 12 premali. Ne po volumenu već po veličini (XL) jer teško pristupam zadnjim džepovima bez skidanja s ledja. Ja sam previsok i prevelik za taj ruksak. To je jedan od razloga zašto tijekom utrke rijetko posežem za hranom u ruksaku. Trebao bi stati, skinuti ga, uzeti nešto, ponovno ga navući nazad. To mi je preveliki gubitak vremena pogotovo po noći kad smo u grupi i zajedno idemo kroz noć. 
Na kraju mogu reći da ću ovu utrku i stazu sigurno još jednom ponoviti jer želim popraviti vrijeme i svoj osobni osjećaj koji ostane nakon utrke.

Moram spomenuti svoju dragu suprugu Mirjana Mandić Ex Rain koja se jako zabrinula kad je saznala da imam problema na stazi. Ona je to ipak hrabro podnijela uz pomoć prijatelja i prijateljica: Ive, Ivane, Mandice, Sandre, Milana, Dejana, Branka, Zvonka, Vedrana, Velimira, Ivice i drugih. Hvala vam svima. Ja sam kao nagradu za uspješno završenu utrku od Mirjane dobio filmić koji u kratkim crtama dočarava atmosferu koja ja vladala u Starigradu ovih dana. 
Na žalost, ovaj put Velebit nam je zauvijek oteo dobrog trkača i sportaša kojeg osobno nisam poznavao. Počivaj u miru Hrvoje.
#nemalabavo

pokojni Hrvoje Lovrić (br. 55)

Spomenuo sam da ću se osvrnuti na naslovnu umjetničku sliku našeg Milana. Posvetio je istu kolegi trkaču…trkaču koji je nastupio na maratonskoj dužini…i nije završio utrku…pokleknuo je navodno pri samom kraju, pri ulasku u Starigrad, srce nije izdržalo još jedan napor koji je stavio pred sebe. Naš Milan je u posveti na gornjoj slici napisao:

Posvećeno kolegi trkaču

Na slici je padina na usponu na Stražbenicu. Oluja je davno porušila bukova stabla i od nekad moćne šume ostala su samo skršena debla, svjedočeći o prolaznosti svega. Lijep i surov krajolik koji nas podsjeća kakvim se teškim i opasnim sportom bavimo.
U subotu smo na Velebitu izgubili kolegu trkača. Iako ga osobno nisam poznavao ovu sam sliku posvetio njemu.
Hrvoje, nadam se da sada trčiš nekim, još ljepšim, nebeskim stazama.

(naslovna slika: Velebit, suhi pastel, prema fotografiji: I. Skočić)

Vučko trail 2019

Istoga dana kada i Velebit, u subotu, 22. 6. održana je utrka u organizaciji PD Željezničar, pod imenom Vučko trail, na području planina Bjelašnice i Visočice. Na raspolaganju su bile tri staze sa 640 prijavljenih natjecatelja:

  • GREEN Race: 13 km, 610 metara uspona,
  • BLUE Race: 37 km, 1450 metara uspona – 2 ITRA boda i
  • RED Race: 63 km, 3450 metara uspona – 3 ITRA boda.

Na zelenoj, najkraćoj stazi nismo imali predstavnika, ali jesmo na druge dvije. Plava staza sa 37 kilometara bila je odlična za Domagoja Krebera, koji je došao do odličnog 4. mjesta, za 4:19:22.

Na crvenoj stazi, na 67 kilometara, a gdje drugo, nastupila je naša Sandra Juhaz, i za 11:52:07 stigla do vrhunskog trećeg mjesta među ženama, savladavši gotovo 3500 metara uspona.

Njih dvoje su prestavljali Klub, ali ujedno su i promovirali utrku naših prijatelja iz Jaske, Žumberak Trail 2019, koji je na rasporedu 24.8.2019. kao 8. kolo KontinenTrail lige 2019.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.